Sjedim u svom brand new kabrioletu (fensi auto, necu vam reci koje), vjetar mi mrsi kosu.  Jurim pravo autoputem koji mi je nepoznat. Nikad njime nisam krocila.Ni nogom ni gumom.  Muzika je sasvim glasna, zavlaci se u najdublje dijelove mog uha, zari I pali po Kortijevom organu. A meni lijepo. Ravno ispred mene, nigdje kraja ravnici. Mozda negdje tamo daleko, daleko, daleko.

Nazirem plave vrhove dalekih dalekih daljina.

Ne gledam u retrovizor. Jer znam da prizor nije lijep. Iza sebe sam ostavila grad potonuo u smog. Vijugave prenatrpane ulice, I namrstene ljude.

Ostavila sam preplasenu macku koja je uhvatila socnog miša, a on ju je ujeo za njusku.

I papagaja koji je pricao I pricao I pricao, sve besmislene price koje nista ne znace.

Stan se zapalio, te sam morala pobijediti svoju agorafobiju, I sada sam ptica.

Sa jako cool autom. Koje se pali na zvuk mog smijeha.

100 mph

200mph

300mph

Ne vidim sta je sa strane. Mutno je. Samo vidim cilj ispred mene. Vrh najvisocije planine koja se zadesila u  mom zivotu.

Muhamed ovaj put ide ka svom brijegu.

                                                                                                              posvećeno jednom mišu

Tebi, mali Mišure posvećujem ovu pjesmu,
da vidiš da se može normalna pjesma napisati nekome
i da uopće nije "vulgarna"
(znaš da mrzim vulgarnost)

Vjeruj da bih voljela da mogu naći koju rimu
onako finu, da tebi priliči, no,
budimo realni,
ne da mi se.


Ali evo, maksuz, jarane, pišem ti pjesmu
(mo'š mislit)
uz najbolje želje i jazz.fm.

Totalno bez inspiracije,
ali vidno bolje raspoložena
popustila depresija pa sam čak i na blog došla
(nemoj se onesvijestit).


A sad ozbiljno, lijepo je znati da postoji neko
ko će ti uputiti neku vedru rijec kad se osjećaš usamljeno.
Hvala ti.

Robovi smo svojih misli. Uistinu jesmo. Želite li da vam otkrijem jednu caku? Ne znam, možda će vam pomoći. Meni jeste. :) Svaki put kad počnete da negativno mislite, recite naglas,ili bar naglas pomislite :D :STOP!. Zaustavljajte svoje negativne misli. I nikad nemojte prestajati napredovati. Nikad. Biti ambiciozan nije losa stvar. Nije lose. Ambicija ne znaci zeljeti biti bolji od drugih.Ambicija je zeljeti biti najbolji sto mozes.Sebe poboljsati.Tacka. Dostici svoje maximume. Ne preteći tudje. Nego pomjeriti svoje granice. Imam jos nekih pametnih zakljucaka do kojih sam dosla u zadnje vrijeme, ali otom potom. :). Dok ja to sklepam u smislen text hehe.

‎"Ljubav se ljubavlju budi, to tako lažno zvuči sad, jer neke ljude nije dobro voljeti, vrate vam tako što odu od vas i ostanete sa osjećajem krivice, tužni i sami, a znate da je sve bilo iskreno i toplo sa vaše strane. Kako ostati normalan?" - Ana Studen

I gdje sam ono stala? Ah, da. Kod texta:). Dakle, onaj moj text na fejsu, pročitala je moja jedna prijateljica. I u petak, kad mi je bio rođendan, dobila sam - Žuti kišobran! Naravno, bilo je tu još nekih skupih poklona, i mnogo čega, ali kad sam vidjela žuti kišobran, oči su mi se napunile suzama. Neko je zaista razmišljao o mojim željama, neko se sjetio. Osjećaj je nevjerovatan kad uvidite da je nekome stalo do vas, da bi učinio nešto da vas usreći. Nevjerovatan! And! Naišla sam na jedan cool indie band kojeg ranije nisam znala, mada je osnovan još devedesetih. Tri pjesme mi se sviđaju, ostale mi nisu prirasle srcu, ali nisam stigla pročešljati sve. Modest Mouse je band. A pjesme su : Good times are killing me; Dashboard; Ocean breathes salty. Osjećam da me ova višemjesečna depresija lagano popušta. Iskreno se nadam da nisam prerano to rekla.

Ovo je text zbog kojeg se desilo nešto lijepo :). Napisala sam ga negdje u oktobru, dok je ispred mene stajala crvena sveska, računar sa youtube stranicom, i lijevo od mene prozor kroz koji se jasno vidjela jesen. Pomalo tužna i sjetna, uostalom kao i sve ovo vrijeme,  od jula... A posebno nakon 19tog septembra...
Napisah ga pa objavih na moj facebook profil.

" Crveno je boja jeseni. Crveno kao srcad sto ih crtaju curice kad se zagledaju u plavog nasmijanog djecacica.
Crveno kao moja nova biljeznica.Na kojoj pise "Ja mogu dodati svijetu boje". Heh, the irony.
Crveno kao nebo pri zalasku sunca. Mada ono je vise pink nego crveno. Mada ima i crvenih nijansi. Dijelova. Jah.
 
 
Zuto je boja jeseni. Zuto kao kisobran. Neciji. Ja nemam zuti kisobran. Mislim, zelim ga imati. Ali mi se ne da kupiti si ga.
Valjda zelim da mi ga neko pokloni. I know, cudno. Pitam se hoce li mi iko ikad kupiti zuti kisobran hehe.
Zuto kao sunce. Zato i zelim zuti kisobran. Da mi lici na sunce kisnim danima. Jah.
Kao maslacak. Ali nema sad maslacaka. Oni ne spadaju u ovu pricu.
 
 
Zeleno je boja jeseni. Pa jest. Trava je zelena.Moze se naci uglavnom. A i cempresi. I borovi. I jele. Ja imam zelenu suknju.Cini mi se da je imam oduvijek. Imala sam je i prije 15tak godina. Tad sam cula za komplementarne boje, pa sam je sparila sa crvenim stramplama. Jedan student mi je tada rekao:"Jaooo, Sensy, kakva je to moda?", a ja sam mislila da sam šik. Mislim, koliko ljudi zna sta su to komplementarne boje?! Pih!
 
 
Smedje je boja jeseni. Kazu da je to najdosadnija boja jer je najvise ima. Moja kosa je smedja. Zapravo kestenjasta.
Kestenjasto valjda nije dosadno toliko kao smedje. Ono klasicno smedje. Zemlja je smedja. Zasto onda kazu "crna zemlja"?
Pojma nemam. Mozda zato sto kad iskopas rupu u zemlji, pa pogledas u nju, cini se crnom. Ali to je opticka varka. Mislim,
po noci je sve crno pa opet ne kazes za sve, crno. A ne znam. Misterija.
 
 
Plavo je boja jeseni. E to vec ne mogu tvrdit sa punim uvjerenjem. Ja imam plavu majicu. Ono cool plavu.
Plavo kao more sto zapljuskuje Korculu.
Ne volim korculu.Ne pitajte zasto.
 
 
I tak. Dolazi jesen. Sa svojim bojama.
 
 
Tuga je isto boja jeseni. Ili to nije boja?...."

A šta se desilo, u sljedećem postu:). Ma ne zbog neizvjesnosti,  neće to vama biti interesantno kao meni, nego predugačak mi ovaj post hehehe :D

Da neko pogleda unutar mene; iza šminke, odjeće, izraza lica i riječi... Da se neko zagleda duboko, duboko... Imao bi šta i da vidi;jedno nekrotično srce i bolnu dušu... jednu prazninu koju ni suze ne mogu da ispune. jednu tugu nepreglednu kao more, koja zapljuskuje i mrcvari. Iskidana i nesretna. U grcu i uplasena. Sama.Prokleto sama. Na povrsini, sve je super. Sve je divno. Sve je u savrsenom redu. Sve je dobro. Sve je dobro. Sve je dobro.

Svaka posjeta blogeru se čini kao da dođem na grob.Sagnem se i spustim cvijeće u znak sjećanja. Jednako boli.
Ne pišem ni ovdje niti igdje drugo. Zadnja stvar je nešto staro izvučeno iz nekog foldera.Ali svevremenska, nažalost, mogu stalno kopirat i lijepiti. Do u beskonačnost.
Nešto u meni je umrlo. A nešto u meni mi ne dozvoljava da pišem o tome.
Niti pišem niti govorim o osjećajima. O praznini. Nešto je mrtvo u meni. I ne pišem.
Nisam slaba. Nisam ni tužna.
Samo...prazna.
Ostvarila sam zacrtani cilj za septembar. Počinje novo razdoblje za mene. Odlučna sam i uporna.
Planiram i ostvarujem.
Ali ne pišem. Jer moje pisanje je osjećajno.A trenutno ne osjećam ništa. Taj dio mene je mrtav.
Priznajem da sam pokušala. Da se oslobodim. Ali, ne ide. Nešto u meni, okrutno, zlo, nešto morbidno, surovo, mi je slomilo olovku i reklo:"Saberi se. Ti nisi patetična djevojčica, ti si inteligentna i snažna zena, koja zna tačno šta želi i koja se suprotstavlja i najvećim autoritetima u svom životu trenutno."
Ne opraštam se, ko zna hoće li taj mrtvi dio uskrsnuti,hoće li neki Isus naići i oživjeti ga. Suviše sam razumna da bih išta tvrdila konačno.
Samo kažem zbogom za sada.
Ma nisam ja umišljena te mislim da nekome trebaju moji oproštaji i moje zbogom. Govorim ja to onako više sebi.Da zvanično stavim tacku na kraj rečenice.
Zbogom, SensualCruelty, za sada.
Ostavljam te ovdje da čamiš u ovom zemljanom, mračnom grobu. Ostavljam te pored ovog izlaska sunca, koji mi se sada cini
kao zalazak.

Jednoga dana bicu tvoja a ti ceš biti moj,sasvim moj. Možda tek trebaš da zalutaš mojim stazama, a možda si vec krocio na neku. Ne znam. No znam da postojiš. Ti. I nosiš djelic mene, koji ce da me sasvim upotpuni kad ga uklopiš u mene. I ja imam mjesto za tebe. Jedno sasvim posebno i senzualno. Toplo gdje ceš da rasteš i budeš sretan. Gdje ceš unaprijediti sve svoje divne osobine, a umanjiti one koje ne želiš da imaš. Znam ja da ti postojiš. Možda sam te vec cula, možda ti vec znam boju glasa. Možda smo se za pedalj mimoišli. A možda ceš tek da dolutaš odnekud u moju blizinu. I ja cu ti posvetiti svoje stihove, i recenice. Svoje rijeci.Pregršt rijeci. Onih nježnih i lijepih. I smijat cemo se tvojim djetinjastim šalama, i mojim blesavim izjavama. I bicemo tužni zajedno kad nas nešto rastuži na ovom svijetu gdje nemaju svi mnogo srece. I bicemo posebni jedno drugome. Da, hocemo. Još posebniji, još posebniji. I bicemo jaki, sa kofama vode. Ti ceš gasiti moje vatre, a ja tvoje. Tako to treba da bude. I ja znam da ti neceš tek tako odustati od mene. Znam. Znam da necu biti za tebe vila samo na dan ili dva. Znam.

Nekoliko večeri sam se zanimala ovom slikicom na mom zidu. Nije bilo prejednostavno, te sam zadovoljna krajnjim rezultatom :). Sad mi je žao što pokvarih onaj fotoaparat proljetos, te se moram zadovoljit ovim kvalitetom slike.No,šta je tu je. P.S. Armin kaže da mi je Garfield mrak haha.